Vesna Mihanović

Abstract: Roman Zaboravljeni sin Mire Gavrana traganje je za novim modelima u pristupu invaliditetu, sto je jedna od osobina postmodernistickog romana kao književne i kulturne neminovnosti. U romanu se koristi paternalisticki i socijalni diskurs u okviru kojih se izmjenjuju slike i konstatacije. Roman nudi citateljima mogucnost afirmacije invaliditeta pomažuci im u stvaranju fiktivne razlicitosti koja je izvor nediskriminacije i postivanja ljudskog dostojanstva. S aspekta suvremene naratologije, roman je kazivanje o međusobnim odnosima likova, o odnosima djeteta i clanova obitelji, djeteta i domicilne sredine, o fikciji i stvarnosti, sposobnosti i nesposobnosti i slicno. Glavni lik romana Zaboravljeni sin je mladic (Mislav) s laksim intelektualnim teskocama koji se nakon petnaest godina izbivanja vraca u svoju obitelj kao stranac. Istrgnut iz svog poznatog malog svijeta, 'gurnut' je u sredinu koja je puna predrasuda prema osobama koje su drugacije. Zatvara se u svijet dnevnickih bilježaka koje mu pružaju podrsku u svakodnevnom životu, obiteljskom krugu i izvanjskom svijetu. Kada upozna djevojku Jasenku, život dobiva drugaciji smisao. Koliko dugo osjecaj srece može trajati, Mislav ce spoznati tek onda kada Jasenka smrtno strada u automobilskoj nesreci. Roman Zaboravljeni sin treba promatrati kao mogucnost upoznavanja citatelja s jednostranim poimanjem razlicitosti i ljudskih razlika. Roman u velikoj mjeri ima moralno-eticku funkciju pa zbog toga treba s oprezom pristupiti odnosu mladih citatelja prema ovom romanu, kako mladi narastaji ne bi bili pod pritiskom 'ukalupljenih' razmisljanja iz proslosti. S obzirom na to da su osobe s invaliditetom u javnom životu Hrvatske jos uvijek slabo vidljive, ovaj roman može biti surogat njihove javne nevidljivosti.